Ljudi često pitaju Katolike zašto svoje grijehe ispovijedaju Svećeniku. Protestanti tvrde kako je to ne biblijsku dok drugi tvrde da je ta praksa zastarijela i ne potrbna. Bilo kako bilo, postavlja se pitanje, ”Zašto Katolici ispovijedaju svoje grijehe svećeniku?”. To je dobro pitanje. Na poslijetku, ne bismo li, sa svojim grijesima, trebali ići direktno Bogu, a ne nekom čovjeku? Nije li Bog jedini koji može opraštati grijehe?

Apsolutno! Samo Bog može opraštati grijehe. Katolici svoje grijehe i ispovijedaju samo Bogu. Mi naše grijehe možemo ispovijedati, primjerice,  na plaži, u krevetu prije spavanja, u Crkvi i na bilo kojem drugom mjestu. Zapravo i nekoliko puta tokom Svete Mise pitamo Boga za oprost. Ali, ako je sve to točno, zašto za ispovijed uopće idemo k svećeniku?

Razlog je jednostavan, zato što je Isus postavio stvari na taj način. Ispovijed je Isus dizajnirao na taj način iz mnogo razloga. Iako je Bog taj koji osobi oprašta grijehe, svećenik je kanal tog oprosta. Idemo, dakle, prvo vidjeti gdje to možemo pronaći u Bibliji.

U Ivanovom evanđelju 20:21-23 možemo jasno vidjeti kako Isus svoju moć i autoritet predaje čovjeku , točnije Apostolima te prvim Biskupima Crkve, kako bi oni mogli opraštati grijehe .Ivan piše ovako:

Isus im je ponovno rekao: “Mir s vama! Kao što je Otac poslao mene, tako i ja šaljem vas.” Kad je to rekao, dahnuo je u njih i rekao im: “Primite sveti duh!   Ako nekome oprostite grijehe, oprošteni su mu, a ako ih nekome ne oprostite, nisu mu oprošteni.”

Ako još malo pogledate ovaj odlomak, vidjet ćete da Isus govori: ”Kao što je Otac poslao mene, tako i ja šaljem vas.” Zapitajmo se dakle, zašto je Isus poslan na ovaj svijet? Radi našeg iskupljenja. Isus je došeo kako bi nam oprostio grijehe  ponovno pomirio čovjeka s Bogom. Onda, Isus šalje Apostole da čine istu stvar s istim autoritetom, što nas dovodi do sljedečeg djela odgovora.

Nakon što im je u prethodnom citatu dao zadatak, Isus čini sljedeće: dahnuo je u njih i rekao im: “Primite sveti duh! U tom trenutku u njih je udahnuo snagu i autoritet Božji. Ovo je tek drugi put u čitavoj Bibliji da je Bog u nekoga dahnuo. Prvi put je bio u Rajskom vrtu kada je udahnuo život u Adama.Sada, Isus , svojim dahom Apostolima predaje snagu Duha Svetoga kako bi mogli nastaviti Isusovo poslanje, opraštanje grijeha i pomirenje čovjeka s Bogom.

Onda, nakon što ih je poslao i dao im snagu Duha Svetoga, Isus zaključuje govoreći: Ako nekome oprostite grijehe, oprošteni su mu, a ako ih nekome ne oprostite, nisu mu oprošteni.” Dakle u tom trenutku Apostolima je rečeno kako će opraštati grijehe ljudima. Ti su ljudi dobili pomazanje od samoga Boga kako bi mogli opraštati grijehe ili ih iz raznih razloga ne oprostiti. (npr. ako kod ljudi ne postoji iskreno pokajanje.)

Nakon što smo pročitali ovaj Bblijski odlomak nama se kao Katolicim anameće pitanje: Kako bi  Svećenici i Biskupi trebali oprostit ljudima grijehe ako im ih ljudi ne priznaju (ispovijede) ? Svećenici ne čitaju misli. Nadalje, povijest pokazuje kako su ljudi od početaka Crkve ispovijedali svećenicima svoje grijehe te dobivali odriješenje. Prije nego li je ispovijed postala tajna ljudi su čak javno ispovijedali svoje grijehe pred svećenikom i narodom (Crkvom).

7 Razloga Za Ispovijed

Kada Katolik ode na ispovijed, on ispovijeda svoje grijehe Bogu. On govori svoje grijehe Bogu preko Svećenika. Bog odabire Svećenika da bude instrument njegovog djelovanja.  Svećenik djeluje u ime Isusovo te kao njegov ljudski predstavnik oprašta grijehe. No zašto je to tako?

Ispovijed služi za priznavanje smrtnih grijeha (jako ozbiljnih, teških grijeha), iako se ispovijedaju i manji grijesi. Ovdje ćemo nabrojati sedam glavnih razloga zašto je Isus ustanovio Sakrament Ispovijedi i zašto želi da se mi ispovijedamo:

  1. Zato što smo mi bića sazdana od tijela i duše. Mi smo ujedno i duhovna i fizička stvorenja koja imaju dar da vide, čuju, dodiruju i osjećaju. Zato Bog koristi, kako On to i inače čini, fizičke načine kojima nam prenosi duhovne i nevidljive realnosti (voda prilikom Krštenja, kruh i vino prilikom Pričesti, itd.)
  2. Kako smo iz prethodnih tvrdnja naučili da Bog koristi fizičke načine da nam pokaže duhovne stvarnosti, tako možemo biti sigurni da su nam grijesi otpušteni (duhovno) kada čujemo svećenika da nam izgovara riječi odriješenja (fizički). Iako možda nekad ne osjetiš da su ti grijesi odriješeni ili ako ti se to sve čini nekako jednostavno, sjeti se da je Isusovo tijelo, gotovo rastrgano bičevanjem , raznim mučenjima i poniženjima, pribijeno na drvo križa. Sve to Isus je učinio kako bi na sebe primio kaznu naših grijeha. On je trpio i umro kako bi mi mogli biti oslobođeni i živjeti.
  3. Kada na glas izgovaramo naše grijehe, osjećamo neugodu što nas motivira da prestanemo činiti stvari koje izgovaramo.
  4. Potrebna je poniznost za izgovorit svoje grijehe pred drugim čovjekom. Oholost je razlog zašto je sotona izbačen iz Raja, također, oholost je korijen svakog našeg grijeha. Ako je suprotnost oholosti poniznost, odlaskom kod drugog čovjeka da mu priznamo grijehe se oslobađamo oholosti te se u poniznosti ponovno vraćamo na put pomirenja i uspostavljamo odnos s Bogom.
  5. Osoba može dobiti savijet i pomoć od Svećenika kako izbjeći grijeh i postati bolji. U koliko čovjek nađe Svećenika s kojemu se može otvoriti, može s njim često razgovarati te kroz razgovore pronaći rješenje za neke svoje probleme, životne borbe i tegobe u duhovnom ili fizičkom obliku.
  6. Kroz sakramenat Ispovijedi čovjek prima posebne milosti te pomoć od Boga kako bi smogao snagu da poboljša svoj život i bude čvršći u borbi protiv grijeha kako bi mogao što vjernije sljediti Isusa
  7. Kada čovjek primi odriješenje grijeha i izvrši pokoru, sa sebe skida kaznu grijeha. Naši grijesi jesu oprošteni ali kroz pokoru moramo nadoknaditi štetu koju su izazvali. To je kao kada djete svojom loptom razbije susjedov prozor. Djete će se ispričati i susjed će mu oprostiti, što je dobro ali ne dovoljno jer prozor je i dalje razbijen i potrebno ga je popraviti. Dakle pravo pokajanje je kada se kroz ispovijed pomirimo s Bogom te kroz pokoru nadoknadimo za pogreške koje smo učinili našim bližnjima i nama samima. Uz to moramo dati sve od sebe da isti grijeh ne ponovimo. To je poanta Ispovijedi, ne samo reći da nam je žao već dobiti iskustvo koje mjenja život na bolje i čini nas boljima.

Jedno svjedočanstvo kaže kako se čovjek nije ispovjedio 40 godina . Naravno, u tih je 40 godina sakupio dugačku listu grijeha te mu je trebalo dugo vremena dok ih je sve izrekao svećeniku. Nakon što je zavšio s nabrajanjem grijeha nastao je muk.Zapitao se zašto Svećenik ništa ne govori? Hoće li me možda izbaciti iz ispovjedaonice zbog količine mojih grijeha? Je li Svećenik možda zaspao, ipak je to bila poduža ispovijed? No razlog šutnji s druge strane bio je nešto sasvim drugo. Svećenik je izašao iz svog djela ispovjedaonice te došao do djela gdje se nalazio čovjek, povukao zavjesu te raširio ruke kako bi ga zagrlio. Tada čovjek zagrli svećenika i zaplače , a ovaj mu šapne dvije riječi:” dobrodošao kući”.

Božija ljubav prema nama je neizmjerna. On uvijek ima raširene ruke da nas primi nazad kući, da ostavimo grešnu prošlost  te ponovno uspostavimo  zajedništvo. Ispovijed je najbrži put do Raja zato bi se trebali ispovijedati što češće. Što više grijeha je na nama to nem je potrebnija Božja ljubav i milost. Ako se dugo nisi ispovijedio i više se ni ne sjećaš kako se to čini, kad uđeš u ispovjedaonicu reci to svećeniku, on će te rado voditi kroz Ispovijed da se i ti ”vratiš kući” Gospodinu.

Ne zaboravi, Isus je rekao da kada On oprašta grijehe baci ih toliko daleko koliko je istok daleko od zapada , da ih se više nikad ne sjeti. Također Isus nam govori kako se čitavo nebo veseli i slavi jednog  grešnika koji se pokaje. Bog se veseli kada se pokajemo, zato činimo to što češće! Sloboda i ljubav nas čekaju!

 

————————-

Evo što nekoliko poznatih ranih Kršćana kaže o Ispovijedi, da ljudi nebi rekli kako je to izmišljotina srednjovjekovne crkve ili nešto slično:

Hyppolit (215 A.D.) kada je govorio o tome kako biskup treba moliti prilikom ređenja novog biskupa:” …Daj ovome slugi svome, koga si izabrao za biskupstvo, [biskupstvo] da pase tvoje sveto stado i da besprijekorno služi kao tvoj veliki svećenik, služeći noću i danju neprestano pred tobom pomirujući žrtve i prinoseći ti darove tvoje svete Crkve, i da po Duhu velikoga svećeništva ima vlast otpuštati grijehe, po tvojoj zapovijedi…” (Apostolska predaja 3).

Cyprian, bikup Kartage(253 A.D.) :” Grešnici mogu činiti pokoru određeno vrijeme i, prema pravilima discipline, pristupiti javnoj ispovijedi te polaganjem ruke biskupa i klera primaju pravo pričesti. [Ali sada neki], kojima vrijeme [pokore] još nije ispunjeno… primaju se na pričest i njihovo se ime predstavlja; i dok se pokajanje još ne izvrši, ispovijed još nije izvršena, ruke biskupa i klera još nisu položene na njih, daje im se euharistija; iako je pisano: ‘Tko god nedostojno jede kruh i pije čašu Gospodnju, kriv će biti tijela i krvi Gospodnje’ [1 Kor 11,27]” (Pisma 9,2).

Sveti Ivan Zlatousti, Nadbiskup Konstantinopolski (387 A.D.) :” „Svećenici su primili moć koju Bog nije dao ni anđelima ni arkanđelima. Rečeno im je: ‘Što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god razriješite, bit će razriješeno.’ Zemaljski vladari doista imaju moć vezivanja; ali mogu vezati samo tijelo. Svećenici, nasuprot tome, mogu vezati vezom koja se odnosi na samu dušu i nadilazi sama nebesa. Nije li im [Bog] dao sve nebeske moći? ‘Kojima oprostite grijehe’, kaže, ‘oprošteni su im; kojima zadržite grijehe, zadržani su.’ Koja je veća moć od ove? Otac je sav sud dao Sinu. A sada vidim Sina kako svu tu moć stavlja u ruke ljudi [Mt 10,40; Iv 20,21–23]. Uzdignuti su na ovo dostojanstvo kao da su već sabrani na nebo“ (Svećeništvo 3,5).